tajna i oblak

Razmišljajući  što bih još dodati  na ovom blogu,sjetih se jedne izuzetne knjige ,koju sam pročitao davnih dana  na  preporuku  dobre prijateljice.

Knjiga se zove “Tajna i Oblak” ,autor A.P.Kezele.

Ovdje ću navesti nekoliko ulomaka ,koji su me se  posebno dojmili:
 

“Taj dupin… bio je jednostavno lijep! Savršeno skladan, uravnotežen, miran... i bio je ovdje zbog nje! Tajna je to znala kao što je znala svoje ime. I da se nikada poslije ovoga trenutka nije dogodilo ništa više,ona bi dala svoj život u vjeri da je dupin došao njoj u posjet,da je njegov pogled, tijelo, misli i sve drugo bilo namijenjeno samo njoj.
Ni Oblak nije mogao znati da je ova neobična žena razlog njegove, za dupine iznimne, potrage te da u svojim nježnim očima skriva ključeve ispunjenja njegovog sna i njegove vlastite sreće.

Za njega je ona bila poput prikaze iz drugog svijeta; sjena koja traži svoje mjesto u području između zemlje i mora; krhki odraz nečeg nerazumljivog,
gotovo poput zvjezdanog svjetla u noćnome valu.”

“Tajna i Oblak priča je o fantastičnoj  ljubavi između žene i jednog dupina.
Istodobno to je priča o ograničenjima koje ljudi postavljaju ispred i oko sebe,te o snazi ljubavi I strpljenja potrebnog da se te granice prijeđu.

Zaronit ćete u plave dubine s dupinom Oblakom,u njegovo vrijeme snova,ali i u Tajninu neispunjenu čežnju,u njezine godine oklijevanja  i život koji bi sasvim lako mogao biti i vaš”.

Priča je to o Tajni,ženi koja živi mirnim životom na jednom otoku.Ima obitelj(muža i dvoje djece),posao,prijatelje,ali ima i svoju tajnu:jak osjećaj nemira koji je skrivala u sebi,zbog kojeg se povlačila u osamu na stari mol.

Tamo se u samoći prepuštala tom svom nemiru,mislima i mašti,često osjećajući neko neobjašnjivo nezadovoljstvo:

Zašto??pitala je samu sebe,zašto sam nezadovoljna?Imam sve što sam ikad željela,sve što ljudi žele…Zašto onda??

U svim ostalim trenucima Tajna nije dopuštala da je obuzme taj osjećaj;živjela je naizgled mirnim životom,pružajući svojoj obitelji ljubav,sigurnost i mir.

Ali svoj mir nije pronalazila.

A onda se jedne večeri iznenadila kad je ,otišavši na mol srela dupina,njezino je iznenađenje bilo još veće nakon što je otkrila da mogu komunicirati .

Od tog trenutka počinje fantastična priča o ženi  i dupinu po imenu Oblak,priča o dodiru dvaju svjetova,o susretu koji je nježan i snažan i donosi promjene.

Priča o životu,čežnji,ljubavi,sreći;o prirodi dupina i ljudi ,njihovim sličnostima I razlikama.

Uistinu je sasvim lako prepoznati se u toj priči;prepoznati neke vlastite dvojbe,razmišljanja,poimanja,sve ono što stoji u Tajninu životu,ono što je u ljudskoj prirodi,a to je i potraga za ljubavi,o kojoj Oblak kaže:

“ljubav nikad ne donosi patnju”objašnjavao je Oblak strpljivo.”Naši postupci s ljubavi su ti koji je stvaraju..”

“Ah” nasmijala se Tajna,”da te sad čuju svi oni koji smatraju das u sve velike ljubavi tužne..”

Oblak se nije dao zbuniti.”Možda su ti ljudi u svojim velikim ljubavima  jednostavno griješili –možda su nešto pogrešno činili.

Zašto pretpostavljaš da je kriva ljubav ,a ne oni?Možda su svi oni osim ljubavi osjećali i nešto drugo.

“Strah i negativni osjećaji donose patnju,a ljubav nikada”.

“I ti doista misliš da je to toliko jednostavno?”upitala je Tajna.

“Da,ja to doista mislim”odlučno je potvrdio Oblak.

“Ljubav je potrebno slijediti,dopustiti joj da upravlja tvojim životom, ma gdje god te to odvelo.Ne sumnjati u nju.

Čak i onda kad izgleda da nas vodi nemogućim putem.

I to je sve.Upravo je tako jednostavno.”

No nama se tako često čini da je potpuno suprotno.Često oklijevamo I sumnjamo baš kao što je i tajna oklijevala,sumnjala….
 

“Zanimljivo je kako se život ponekad odupire našim očekivanjima. Čini nam se da će se sve stvari posložiti kako treba, samo ako učinimo ovo ili ono.

Uvjereni smo da je tako i žrtvujemo mnogo toga tom uvjerenju. A onda, kad prođe nekoliko godina, i mi se osvrnemo unatrag, vidimo da život uopće nije mario za to što smo mi radili. On ide svojim tijekom, takav kakav jeste.
Mi smo ti koji se koprcaju, uhvaćeni u zamci svojih vlastitih zamisli. Nama se čini da moramo učiniti jednu ili drugu stvar, lomeći sami sebe teretom obaveza. Takav je život, kažemo. Tako mora biti.

Ali, život ne kaže ništa! Ni da mora, ni da ne mora.
On teče, s nama ili bez nas, noseći sa sobom i sreću i tugu, plaveći njima svoje obale, prividno bez pravila i razloga.
Tko bi zapravo mogao znati zašto se na jednom mjestu ili vremenu nakupi mnogo više jednog, a mnogo manje drugog?
 U uzaludnoj potrebi shvaćanja onog što izmiče svakom shvaćanju, pokušavamo slijediti zakone koje smo nametnuli sami sebi. A životu je svejedno. On će nam vratiti upravo ono što smo sami u njega posijali.

Teško je opisati osjećaj koji se u nama javlja kad konačno shvatimo da smo sami držali svoje vlastite ruke, sprečavajući pokušaje posezanja u daljinu.
 A što smo sve mogli učiniti! Na kojim sve mjestima biti i kakva sva iskustva proživjeti!
Ali… nismo. Nismo, ne zbog toga što nas je netko u tome spriječavao, ili što smo imali “obaveze”. Nismo, jer to nismo zapravo željeli. Ili, još točnije, nismo željeli dovoljno jako da bismo pobijedili strah.

Suočavanje s tom istinom uvijek je bolno. A još je bolnije ako su ulozi bili visoki, a razlike između života kakav imamo i onog kojeg smo mogli imati toliko velike da ih se ne može ni zamisliti.
 Poneki sretnik iz toga nešto i nauči, pa nadahnut podukom hitro mijenja sve što je morao promijeniti mnogo ranije.
Međutim, propušteni trenuci nikada se ne mogu vratiti, baš kao što se ne vraća ni propušteni život. Ostaje samo jedna mogućnost: stvaranje novog života, tek pomalo nalik onome kojeg smo mogli imati, samo da smo…

Ali, čak i to su naše tlapnje.
Sada i ovdje, to je jedino što je životu važno, jedino što vrijedi i na što se računa. Najveća poduka ne dobiva se nakon mnogih propuštenih prigoda, već nakon one jedne koju smo iskoristili.”

jedna divna knjiga

Autor
Paulo Coelho
Originalni naziv
A orillas del río Piedra me sente y lloré
Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala

        
  Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala

 

• "Ako bol mora doći, neka to bude brzo. Jer život je preda mnom i moram ga iskoristiti što je nabolje moguće. Ako je pred njim izbor, neka se odluči odmah sada. Onda ću ga čekati. Ili zaboraviti."

• "Čak i ako znači rastanak, samoću, tugu, ljubav je ipak vrijedna svakog novčića svoje cijene."

• "Čekanje boli. Zaborav boli. Ali ne znati zašto se odlučiti najteža je patnja."

• "Ljubav ima svoj vlastiti glas i govori sama za sebe."

• "Ljubav me ponovno pronašla nakon što me bijaše tražila od nemila do nedraga."

• "Ljubav nas može dovesti u pakao ili u raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti jer je ona hrana našega postojanja."

• "Možda nas ljubav postara prije vremena i podmladi kad je mladost već iza nas"

• "Onaj tko voli mora znati izgubiti sebe i ponovo se pronaći"

• "Rijetko kad zapažamo da nas neobičnost okružuje. Čuda se događaju oko nas, Božji znaci nam pokazuju put, anđeli nas preklinju da ih saslušamo - međutim, mi se oglušujemo o sve to, jer smo naučili da postoje obrasci i pravila pomoću kojih se stiže do Boga. Ne shvaćamo da je on tamo gdje ga puštaju da uđe."

• "Srce odlučuje, i što odluči je, bez sumnje, ono što vrijedi."

• "Sreća je ponekad blagoslov - ali uglavnom je moram osvojiti"

• "Treba ići za ljubavlju gdje god ona bila, čak i kad to znači sate, dane, sedmice, razočarenja i tuge."

• "U času kad krenemo u susret ljubavi i ona kreće u susret nama."

U jednoj ljubavnoj priči skrivene su tajne života. Pilar i njezin prijatelj upoznali su se u djetinjstvu, udaljili se u ranoj mladosti i - nakon jedanaest godina - ponovno se susreću. 

Ona, žena koju je život naučio da bude čvrsta i da ne pokazuje svoje osjećaje. 

On, muškarac koji ima moć da čini čuda, koji u religiji traži rješenje svojih unutarnjih sukoba. Združuje ih želja da se promijene, da slijede vlastite snove, da nađu novi put...


Neki dan sam je počeo čitati,opet na preporuku,nisam čitao Coelha,niti jednu njegovu knjigu do sad,uzevši je u ruke ,ušao sam u taj njegov svijet,našao sam se tamo,našao sam se u većini toga, što on govori o u toj knjizi,vraćajući svoj život unazad.
Pojedine odlomke ili rečenice   jako dobro osjećam,jer sam ih proživio.

"Postoji više načina da se počini samoubojstvo. Oni koji pokušaju ubiti tijelo, krše zakon Božji. Oni koji pokušaju ubiti dušu, također krše zakon Božji, iako njihov zločin nije tako očit u očima ljudi.
- Obratimo pažnju na ono što nam govori dijete koje čuvamo u duši. Nemojmo ga se stidjeti. Ne dopustimo da se boji zato što je samo i što nitko ne čuje njegov glas. Prepustimo malo tom djetetu uzde našeg bivstvovanja. Ono zna da je svaki dan različit od drugog. Potrudimo se da se ponovno osjeti voljenim. Ugodimo mu – pa čak i kad to znači ponijeti se onako kako nismo navikli, čak i kad to izgleda bezumno u očima drugim".

skyfall

Nedavno sam gledao novog-starog Bonda u "Skyfall"-u.
Neuobičajeni Bond.
Pedesetgodišnjak Bond u "penziji",uz naravno puno specijalnih efekata.

Jedino što me se dojmilo je soundtrack "Skyfall" , koji izvodi i potpisuje Adelle.
Ta "stvar", daje ovom filmu nešto očaravajuće,tj. "izvlači" ga iz osrednjosti,a možda je to sve zato jer je ja tako doživljavam.
Daje mu bondovski štih,posebno onaj tremolo efekt na gitari,u uvodu.
Upijam te riječi,pokušavam ih interpretirati u sebi i nekako se nalazim u njima,a možda sve zato što čaroban Adellin glas ima posebnu notu,a riječi su tu negdje moje,one koje osjećam u sebi.


Nebo pada

Ovo je kraj
Zadrži dah i broj do deset
Osjeti kako se zemlja pomjera, a onda
Poslušaj moje srce puca ponovo

Na samom kraju
Utonula sam i sanjala ovaj trenutak
Premašila sam u dugovima
Obmanjena i orobljena

Pusti neka nebo padne
I kada se sruši
Ostat ćemo hrabri
Suočiti se svemu zajedno

Pusti neka nebo padne
I kada se sruši
Ostat ćemo hrabri
Suočiti se svemu zajedno
Na srušenom nebu
Na srušenom nebu

Pad neba je mjesto gdje mi počinjemo
Tisućama milja polarno suprotni
Gdje se svijetovi sudaraju a dani su tamni
Smiješ imati moj broj
Možeš uzeti i moje ime
Ali nikad nećeš imati moje srce

Pusti neka nebo padne
I kada se sruši
Ostat ćemo hrabri
Suočiti se svemu zajedno

Na srušenom nebu

Kamo ti ideš, idem i ja
Ono što ti vidiš, vidim i ja
Znam da ja nikad ne bih bila ista bez sigurnosti
Oružjem tvoje ljubavi
Čuvaj me od zla
S tvojom rukom u mojoj ruci
Mi ćemo opstati

Taj Adellin " pad neba" bio je samo okidač da počnem pisati ovaj  blog,a  pišem ga jer si me i ti ohrabrila..

Ponekad se pitam,kad se onako uhvatim u razmišljanju o sebi,zašto nemam više hrabrosti,zašto živim život tako kako ga živim?
A činjenica je da nemam hrabrosti,oteti tebe koju volim ,uzeti te za ruku i otići s tobom.
Uvijek sam opterećen drugima,jer uvijek živim za druge,tako sam valjda odgojen,to je u meni,bit će i genetika ,a znam da je pogrešno,ali ne mičem se.

A opet,smiješan sam sebi, kad pokušavam zavarati srce, racionalni dio mene naređuje srcu da se pokori i zaboravi.
Onaj emocionalni dio se ne da, tu se još nakalemi i neki lažni moral,pa ipak i suosjećanje za druge .
Onda ono racionalno u meni pobijedi ili ako hoćeš ,bolje rečeno kukavica u meni pobijedi,ili kako bi Bare rekao:" da li zbog dosade ili zbog navike , bojiš se na kocku staviti srce".

I znam da su to sve predrasude,jer ljubav je tako jednostavna,samo je mi opteretimo svime što ne spada njoj.
Uvijek taj prokleti strah,od koga ili čega?Od gubitka nečijih očekivanja ,razočarenja?? Ili je tako lakše?

Nisam dovoljno hrabar,svjestan sam toga,a da bar mogu rasčistiti sa sobom, pa te pustiti na miru,pokušavam i ništa,pokušaj pa ništa i tako stalno.Mučim tebe i sebe.
Osjećaj da te gubim,baci me van kolosijeka,ništa mi više nije važno,mada znam da sam te davno izgubio,valjda sam postao sad svjestan toga.

A ne mogu te zaboraviti.I tako godinama.Bolestan.Nisam siguran da li je to bolest,izgleda da je.
Poslije se tješim,to traje jedno određeno vrijeme,dok mislim u sebi,proći će,isčistit će se,onda pomislim da polako gubim razum,pa se prepadnem.

Čovjek shvati da laže sam sebe,pokušava se uvjeriti u nešto što je laž,pa tako godinama,um zavarava srce,nije to ništa,proći će,to je samo trenutak slabosti i tako.
Pokušavam zaboraviti na sve, kad se nečim zabavim,kad nešto radim,ali to nikad iz mene ne izlazi,to nikad ne prolazi,to se nikad ne očisti,zaista ponekad mislim zar se to samo meni događa??,a kad čitam razna iskustva ljudi, čini mi se da nisam usamljen u svemu ovome,evo ovo je isto nečije iskustvo:

"ako se zaista radi o PRAVOJ ljubavi (a takva se, vjerujte mi, događa samo jednom u životu, ako se ikad dogodi) razlog jednostavno ne postoji... može netko biti drag, lijep, visok i crn, može biti pun razumijevanja, suosjećanja, nježan, ovakav ili onakav... ali sve to nisu RAZLOZI zbog kojih nekog volimo... to su osobine koje nekog krase ili ne, koje nam se kod nekog sviđaju ili ne, ali nisu razlozi zbog kojih nekog volimo... na kraju krajeva, mnoge od ovih osobina spoznamo tek onda kad smo već duboko u ljubavi... nije li tako?

ljubav prema nekome ne može se programirati, ne može se predvidjeti, ne može se usmjeravati, mijenjati... ona je takva kakva jest, ona dođe sama od sebe, razvija se sama od sebe... neke osobine, postupci, riječi mogu pozitivno ili negativno utjecati na pojedine osjećaje, ali ne i na ljubav kao cjelinu... ako nekog volim, onda volim srcem, onda podređujem sebe toj osobi, podređjem svoj život životu te osobe... je li to zato što sam tako predvidio? ne, nikako... jer, svatko je previše sebičan da bi drugog, njegovu sreću, pretpostavio sebi i vlastitoj sreći... osim, ako se radi o ljubavi... pravoj ljubavi...
tek kad u tebi postoji toliko snage da prihvatiš partnera onakvog kakav je, da njegov život, njegovu sreću, njegovo zadovoljstvo shvatiš kao nešto što je važnije od tebe samoga, e onda je to - ljubav

prava ljubav NIKAD ne prolazi... čak i onda kad, iz bilo kojeg razloga, manje ili više razumljivog, je neostvariva, čak i kad ta ljubav nije uzvraćena, ako je jednosmjerna, ona živi... jer, ako si se odrekao svoje sreće da bi ju omogućio nekome drugome, to si napravio iz ljubavi... i svaki dan, kad se sjetiš drage osobe, kad u svemu oko sebe vidiš tu osobu, svakog dana i svakog trena osjećaš tu ljubav, svakog trena se nadaš da je ta osoba sretna... bila ona s tobom ili bez tebe...
taj prekrasan osjećaj privrženosti,taj osjećaj bliskosti i nježnosti nešto je o čemu svatko od nas sanjari i svatko ga valjda priželjkuje...
kad se dvoje voli,osjeća se prisutnost altruizma,prisutnost međusobne nesebičnosti...
kad nekog volimo u stanju smo sve napraviti za njega...

zaborav... to je riječ koja ne postoji u rječniku ljubavi... prave ljubavi... mogu ja, možda, živjeti nekim kvazi životom, mogu živjeti uz nekog drugog, mogu se zaokupiti poslom, mislima, obavezama, bilo čime što će obuzimati moje misli i manje-više me tjerati od razmišljanja o osobi koju volim, ali.... ta će osoba uvijek biti u mom srcu, ta će osoba uvijek biti tu negdje, blizu... i jednog dana, kad-tad, jedan slučajni san, jedna slučajna asocijacija, jedna slučajna misao ponovno će tu ljubav vratiti u prvi plan..."

Šta reći još , suvislo?
Ovdje bacam te riječi koje izlaze iz mene poput neke bujice,"bez škice,bez kroja"kao iz one pjesme,što si rekla da te uvijek podsjećala na mene.

Ne znam kakav bi osjećaj bio da te ne volim,nisam to pokušavao zamisliti,niti mogu.
Kako zamrziti nekog koga neizmjerno osjećaš, voliš?
Mnogo puta sam poželio da te ne volim,vjeruješ?
Mnogo puta sam poželio da te bar nisam nikad upoznao i da nikad nisi ušla u moj život,pred toliko mnogo godina.
I mnogo puta sam si rekao,pusti je,ne muči je,ako je voliš.

Zašto te volim?
Ne znam. Niti više pokušavam to dokučiti.To se dešava samo s tobom i s ni jednom drugom,uvijek je tako bilo i znam da će tako i ostati,bez obzira na sve.

 Bit će da je kako B.  Pascal kaže: 
"Srce ima svoje razloge koje um ne poznaje." i
"Sve naše umovanje svodi se na to da popuštamo osjećajima."

Izgleda da nije potrebno da svaki zašto ima svoje zato,kad se radi o osjećajima.

Da se barem nismo vidjeli prije tih nekoliko godina,možda bi sve  bilo lakše,a onda shvatim da to nema veze.
Vidjeli bi se za 20 godina i sve bi se opet ponovilo,jer to živi u nama ,barem ja tako osjećam.
Tu ljepotu srca je nemoguće slomiti,,osjećam da ti osjećaš isto,kad si jednom prilikom rekla:"Pustimo to nek živi".

Jučer sam zamišljao kako se samo gledamo onih nekoliko minuta,a oko nas kao da je potpuna tišina,barem ja ne vidim i ne čujem ništa osim tebe,kad smo zajedno ,kad me gledaš,onim tvojim prelijepim pogledom,onim tvojim.
Prelijepa si bila ,onaj zadnji put, onako odjevena u modro,osjećala se ljubav u tebi i kad mi kažeš:"Kako dobar osjećaj , kako ti sjaje oči",ja shvatim koliko me osjećaš,ali ne moraš ništa ni govoriti,na licu ti uspijem sve isčitati.

U tom trenutku se vidi koliko ti je duša lijepa,vidi se sve ono što me oduvijek privlačilo k tebi i samo tebi,valjda me samo ti tako gledaš i to uvijek prokleto kratko ,prekratko traje,trebao bi nam jedan cijeli dan samo da se gledamo.

Vjeruješ koliko mi je taj pogled dovoljan?
Samo da te na trenutak vidim sretnu,veselu,kakvu sam te uvijek želio gledati,kakva si bila nekad,i da uživam u toj ljepoti ,jer ta ljepota je i izraz mene,jedan dio mene.

Dovoljno je da te vidim na tren i ti me vratiš u ono naše doba "nevinosti".
S tobom je uvijek sve nekako lijepo,nevino,puno osmjeha,pa čak i kad ne prozborimo ni riječ.
Kad mi kažeš :"ne govori ništa,ako ne želiš,samo budi tu i ne moraš govoriti ništa."
I  kad me uzmeš pod ruku kao zadnji put i tim tvojim glasom kažeš:"Sve je u redu,sve će biti u redu,daj, šta ti je?" .
Iznenadila si me taj put tim potezom,neočekivano od tebe,ali prelijepo.
Smirila si me ,oduvijek si samo ti to mogla i nijedna druga.

Što ostaje nakon svega?
Tih nekoliko susreta,onaj tvoj pogled  sa balkona tvoje zgrade u daljini kad si prekrila usne rukom  i da parafraziram Ricka iz "Casablance", koliko god je možda i otrcano:"We'll always have Paris".
Oni su uvijek imali Pariz ,a mi imamo onu našu kišnu šetnjicu,dok smo mokri od ljetne kiše, "gacali" po poplavljenoj ulici.
Taj tvoj osmjeh na licu i onaj mali kišobrančić,dok si me pokušavala zaštiti od kiše,pamtit ću vječno,također  te prelijepe prste , koje sam imao prilike držati onih nekoliko sekundi,nakon toliko godina.
Teško je riječima opisati što sam osjećao u tom trenu.
Kad sad bolje razmislim, u tih nekoliko kratkih trenutaka,dali smo jedno drugome vječnost.Ljubav ne poznaje ograničenje u vremenu,to što smo si dali ostaje  zauvijek zapisano na našim dušama i srcima.

Na kraju,poslije svih ovih godina životnog iskustva  shvatio sam da je ljubav odgovor na sve,na svako pitanje,na svaki problem,na svaki strah,depresiju,bolest,na svaku bol.
I znam da će ta naša ljubav živjeti,dok god mi živimo,za kasnije ne znam,samo se mogu nadati.

Na svijetu nema ničeg što nije u uskoj vezi s ljubavi,stoga za ljubav živimo i za ljubav se predajemo,jer bilo da je ona sretna ili nesretna,naša je,bolje da je ikakva, nego da je uopće nismo kušali.