skyfall

Nedavno sam gledao novog-starog Bonda u "Skyfall"-u.
Neuobičajeni Bond.
Pedesetgodišnjak Bond u "penziji",uz naravno puno specijalnih efekata.

Jedino što me se dojmilo je soundtrack "Skyfall" , koji izvodi i potpisuje Adelle.
Ta "stvar", daje ovom filmu nešto očaravajuće,tj. "izvlači" ga iz osrednjosti,a možda je to sve zato jer je ja tako doživljavam.
Daje mu bondovski štih,posebno onaj tremolo efekt na gitari,u uvodu.
Upijam te riječi,pokušavam ih interpretirati u sebi i nekako se nalazim u njima,a možda sve zato što čaroban Adellin glas ima posebnu notu,a riječi su tu negdje moje,one koje osjećam u sebi.


Nebo pada

Ovo je kraj
Zadrži dah i broj do deset
Osjeti kako se zemlja pomjera, a onda
Poslušaj moje srce puca ponovo

Na samom kraju
Utonula sam i sanjala ovaj trenutak
Premašila sam u dugovima
Obmanjena i orobljena

Pusti neka nebo padne
I kada se sruši
Ostat ćemo hrabri
Suočiti se svemu zajedno

Pusti neka nebo padne
I kada se sruši
Ostat ćemo hrabri
Suočiti se svemu zajedno
Na srušenom nebu
Na srušenom nebu

Pad neba je mjesto gdje mi počinjemo
Tisućama milja polarno suprotni
Gdje se svijetovi sudaraju a dani su tamni
Smiješ imati moj broj
Možeš uzeti i moje ime
Ali nikad nećeš imati moje srce

Pusti neka nebo padne
I kada se sruši
Ostat ćemo hrabri
Suočiti se svemu zajedno

Na srušenom nebu

Kamo ti ideš, idem i ja
Ono što ti vidiš, vidim i ja
Znam da ja nikad ne bih bila ista bez sigurnosti
Oružjem tvoje ljubavi
Čuvaj me od zla
S tvojom rukom u mojoj ruci
Mi ćemo opstati

Taj Adellin " pad neba" bio je samo okidač da počnem pisati ovaj  blog,a  pišem ga jer si me i ti ohrabrila..

Ponekad se pitam,kad se onako uhvatim u razmišljanju o sebi,zašto nemam više hrabrosti,zašto živim život tako kako ga živim?
A činjenica je da nemam hrabrosti,oteti tebe koju volim ,uzeti te za ruku i otići s tobom.
Uvijek sam opterećen drugima,jer uvijek živim za druge,tako sam valjda odgojen,to je u meni,bit će i genetika ,a znam da je pogrešno,ali ne mičem se.

A opet,smiješan sam sebi, kad pokušavam zavarati srce, racionalni dio mene naređuje srcu da se pokori i zaboravi.
Onaj emocionalni dio se ne da, tu se još nakalemi i neki lažni moral,pa ipak i suosjećanje za druge .
Onda ono racionalno u meni pobijedi ili ako hoćeš ,bolje rečeno kukavica u meni pobijedi,ili kako bi Bare rekao:" da li zbog dosade ili zbog navike , bojiš se na kocku staviti srce".

I znam da su to sve predrasude,jer ljubav je tako jednostavna,samo je mi opteretimo svime što ne spada njoj.
Uvijek taj prokleti strah,od koga ili čega?Od gubitka nečijih očekivanja ,razočarenja?? Ili je tako lakše?

Nisam dovoljno hrabar,svjestan sam toga,a da bar mogu rasčistiti sa sobom, pa te pustiti na miru,pokušavam i ništa,pokušaj pa ništa i tako stalno.Mučim tebe i sebe.
Osjećaj da te gubim,baci me van kolosijeka,ništa mi više nije važno,mada znam da sam te davno izgubio,valjda sam postao sad svjestan toga.

A ne mogu te zaboraviti.I tako godinama.Bolestan.Nisam siguran da li je to bolest,izgleda da je.
Poslije se tješim,to traje jedno određeno vrijeme,dok mislim u sebi,proći će,isčistit će se,onda pomislim da polako gubim razum,pa se prepadnem.

Čovjek shvati da laže sam sebe,pokušava se uvjeriti u nešto što je laž,pa tako godinama,um zavarava srce,nije to ništa,proći će,to je samo trenutak slabosti i tako.
Pokušavam zaboraviti na sve, kad se nečim zabavim,kad nešto radim,ali to nikad iz mene ne izlazi,to nikad ne prolazi,to se nikad ne očisti,zaista ponekad mislim zar se to samo meni događa??,a kad čitam razna iskustva ljudi, čini mi se da nisam usamljen u svemu ovome,evo ovo je isto nečije iskustvo:

"ako se zaista radi o PRAVOJ ljubavi (a takva se, vjerujte mi, događa samo jednom u životu, ako se ikad dogodi) razlog jednostavno ne postoji... može netko biti drag, lijep, visok i crn, može biti pun razumijevanja, suosjećanja, nježan, ovakav ili onakav... ali sve to nisu RAZLOZI zbog kojih nekog volimo... to su osobine koje nekog krase ili ne, koje nam se kod nekog sviđaju ili ne, ali nisu razlozi zbog kojih nekog volimo... na kraju krajeva, mnoge od ovih osobina spoznamo tek onda kad smo već duboko u ljubavi... nije li tako?

ljubav prema nekome ne može se programirati, ne može se predvidjeti, ne može se usmjeravati, mijenjati... ona je takva kakva jest, ona dođe sama od sebe, razvija se sama od sebe... neke osobine, postupci, riječi mogu pozitivno ili negativno utjecati na pojedine osjećaje, ali ne i na ljubav kao cjelinu... ako nekog volim, onda volim srcem, onda podređujem sebe toj osobi, podređjem svoj život životu te osobe... je li to zato što sam tako predvidio? ne, nikako... jer, svatko je previše sebičan da bi drugog, njegovu sreću, pretpostavio sebi i vlastitoj sreći... osim, ako se radi o ljubavi... pravoj ljubavi...
tek kad u tebi postoji toliko snage da prihvatiš partnera onakvog kakav je, da njegov život, njegovu sreću, njegovo zadovoljstvo shvatiš kao nešto što je važnije od tebe samoga, e onda je to - ljubav

prava ljubav NIKAD ne prolazi... čak i onda kad, iz bilo kojeg razloga, manje ili više razumljivog, je neostvariva, čak i kad ta ljubav nije uzvraćena, ako je jednosmjerna, ona živi... jer, ako si se odrekao svoje sreće da bi ju omogućio nekome drugome, to si napravio iz ljubavi... i svaki dan, kad se sjetiš drage osobe, kad u svemu oko sebe vidiš tu osobu, svakog dana i svakog trena osjećaš tu ljubav, svakog trena se nadaš da je ta osoba sretna... bila ona s tobom ili bez tebe...
taj prekrasan osjećaj privrženosti,taj osjećaj bliskosti i nježnosti nešto je o čemu svatko od nas sanjari i svatko ga valjda priželjkuje...
kad se dvoje voli,osjeća se prisutnost altruizma,prisutnost međusobne nesebičnosti...
kad nekog volimo u stanju smo sve napraviti za njega...

zaborav... to je riječ koja ne postoji u rječniku ljubavi... prave ljubavi... mogu ja, možda, živjeti nekim kvazi životom, mogu živjeti uz nekog drugog, mogu se zaokupiti poslom, mislima, obavezama, bilo čime što će obuzimati moje misli i manje-više me tjerati od razmišljanja o osobi koju volim, ali.... ta će osoba uvijek biti u mom srcu, ta će osoba uvijek biti tu negdje, blizu... i jednog dana, kad-tad, jedan slučajni san, jedna slučajna asocijacija, jedna slučajna misao ponovno će tu ljubav vratiti u prvi plan..."

Šta reći još , suvislo?
Ovdje bacam te riječi koje izlaze iz mene poput neke bujice,"bez škice,bez kroja"kao iz one pjesme,što si rekla da te uvijek podsjećala na mene.

Ne znam kakav bi osjećaj bio da te ne volim,nisam to pokušavao zamisliti,niti mogu.
Kako zamrziti nekog koga neizmjerno osjećaš, voliš?
Mnogo puta sam poželio da te ne volim,vjeruješ?
Mnogo puta sam poželio da te bar nisam nikad upoznao i da nikad nisi ušla u moj život,pred toliko mnogo godina.
I mnogo puta sam si rekao,pusti je,ne muči je,ako je voliš.

Zašto te volim?
Ne znam. Niti više pokušavam to dokučiti.To se dešava samo s tobom i s ni jednom drugom,uvijek je tako bilo i znam da će tako i ostati,bez obzira na sve.

 Bit će da je kako B.  Pascal kaže: 
"Srce ima svoje razloge koje um ne poznaje." i
"Sve naše umovanje svodi se na to da popuštamo osjećajima."

Izgleda da nije potrebno da svaki zašto ima svoje zato,kad se radi o osjećajima.

Da se barem nismo vidjeli prije tih nekoliko godina,možda bi sve  bilo lakše,a onda shvatim da to nema veze.
Vidjeli bi se za 20 godina i sve bi se opet ponovilo,jer to živi u nama ,barem ja tako osjećam.
Tu ljepotu srca je nemoguće slomiti,,osjećam da ti osjećaš isto,kad si jednom prilikom rekla:"Pustimo to nek živi".

Jučer sam zamišljao kako se samo gledamo onih nekoliko minuta,a oko nas kao da je potpuna tišina,barem ja ne vidim i ne čujem ništa osim tebe,kad smo zajedno ,kad me gledaš,onim tvojim prelijepim pogledom,onim tvojim.
Prelijepa si bila ,onaj zadnji put, onako odjevena u modro,osjećala se ljubav u tebi i kad mi kažeš:"Kako dobar osjećaj , kako ti sjaje oči",ja shvatim koliko me osjećaš,ali ne moraš ništa ni govoriti,na licu ti uspijem sve isčitati.

U tom trenutku se vidi koliko ti je duša lijepa,vidi se sve ono što me oduvijek privlačilo k tebi i samo tebi,valjda me samo ti tako gledaš i to uvijek prokleto kratko ,prekratko traje,trebao bi nam jedan cijeli dan samo da se gledamo.

Vjeruješ koliko mi je taj pogled dovoljan?
Samo da te na trenutak vidim sretnu,veselu,kakvu sam te uvijek želio gledati,kakva si bila nekad,i da uživam u toj ljepoti ,jer ta ljepota je i izraz mene,jedan dio mene.

Dovoljno je da te vidim na tren i ti me vratiš u ono naše doba "nevinosti".
S tobom je uvijek sve nekako lijepo,nevino,puno osmjeha,pa čak i kad ne prozborimo ni riječ.
Kad mi kažeš :"ne govori ništa,ako ne želiš,samo budi tu i ne moraš govoriti ništa."
I  kad me uzmeš pod ruku kao zadnji put i tim tvojim glasom kažeš:"Sve je u redu,sve će biti u redu,daj, šta ti je?" .
Iznenadila si me taj put tim potezom,neočekivano od tebe,ali prelijepo.
Smirila si me ,oduvijek si samo ti to mogla i nijedna druga.

Što ostaje nakon svega?
Tih nekoliko susreta,onaj tvoj pogled  sa balkona tvoje zgrade u daljini kad si prekrila usne rukom  i da parafraziram Ricka iz "Casablance", koliko god je možda i otrcano:"We'll always have Paris".
Oni su uvijek imali Pariz ,a mi imamo onu našu kišnu šetnjicu,dok smo mokri od ljetne kiše, "gacali" po poplavljenoj ulici.
Taj tvoj osmjeh na licu i onaj mali kišobrančić,dok si me pokušavala zaštiti od kiše,pamtit ću vječno,također  te prelijepe prste , koje sam imao prilike držati onih nekoliko sekundi,nakon toliko godina.
Teško je riječima opisati što sam osjećao u tom trenu.
Kad sad bolje razmislim, u tih nekoliko kratkih trenutaka,dali smo jedno drugome vječnost.Ljubav ne poznaje ograničenje u vremenu,to što smo si dali ostaje  zauvijek zapisano na našim dušama i srcima.

Na kraju,poslije svih ovih godina životnog iskustva  shvatio sam da je ljubav odgovor na sve,na svako pitanje,na svaki problem,na svaki strah,depresiju,bolest,na svaku bol.
I znam da će ta naša ljubav živjeti,dok god mi živimo,za kasnije ne znam,samo se mogu nadati.

Na svijetu nema ničeg što nije u uskoj vezi s ljubavi,stoga za ljubav živimo i za ljubav se predajemo,jer bilo da je ona sretna ili nesretna,naša je,bolje da je ikakva, nego da je uopće nismo kušali.