tajna i oblak

Razmišljajući  što bih još dodati  na ovom blogu,sjetih se jedne izuzetne knjige ,koju sam pročitao davnih dana  na  preporuku  dobre prijateljice.

Knjiga se zove “Tajna i Oblak” ,autor A.P.Kezele.

Ovdje ću navesti nekoliko ulomaka ,koji su me se  posebno dojmili:
 

“Taj dupin… bio je jednostavno lijep! Savršeno skladan, uravnotežen, miran... i bio je ovdje zbog nje! Tajna je to znala kao što je znala svoje ime. I da se nikada poslije ovoga trenutka nije dogodilo ništa više,ona bi dala svoj život u vjeri da je dupin došao njoj u posjet,da je njegov pogled, tijelo, misli i sve drugo bilo namijenjeno samo njoj.
Ni Oblak nije mogao znati da je ova neobična žena razlog njegove, za dupine iznimne, potrage te da u svojim nježnim očima skriva ključeve ispunjenja njegovog sna i njegove vlastite sreće.

Za njega je ona bila poput prikaze iz drugog svijeta; sjena koja traži svoje mjesto u području između zemlje i mora; krhki odraz nečeg nerazumljivog,
gotovo poput zvjezdanog svjetla u noćnome valu.”

“Tajna i Oblak priča je o fantastičnoj  ljubavi između žene i jednog dupina.
Istodobno to je priča o ograničenjima koje ljudi postavljaju ispred i oko sebe,te o snazi ljubavi I strpljenja potrebnog da se te granice prijeđu.

Zaronit ćete u plave dubine s dupinom Oblakom,u njegovo vrijeme snova,ali i u Tajninu neispunjenu čežnju,u njezine godine oklijevanja  i život koji bi sasvim lako mogao biti i vaš”.

Priča je to o Tajni,ženi koja živi mirnim životom na jednom otoku.Ima obitelj(muža i dvoje djece),posao,prijatelje,ali ima i svoju tajnu:jak osjećaj nemira koji je skrivala u sebi,zbog kojeg se povlačila u osamu na stari mol.

Tamo se u samoći prepuštala tom svom nemiru,mislima i mašti,često osjećajući neko neobjašnjivo nezadovoljstvo:

Zašto??pitala je samu sebe,zašto sam nezadovoljna?Imam sve što sam ikad željela,sve što ljudi žele…Zašto onda??

U svim ostalim trenucima Tajna nije dopuštala da je obuzme taj osjećaj;živjela je naizgled mirnim životom,pružajući svojoj obitelji ljubav,sigurnost i mir.

Ali svoj mir nije pronalazila.

A onda se jedne večeri iznenadila kad je ,otišavši na mol srela dupina,njezino je iznenađenje bilo još veće nakon što je otkrila da mogu komunicirati .

Od tog trenutka počinje fantastična priča o ženi  i dupinu po imenu Oblak,priča o dodiru dvaju svjetova,o susretu koji je nježan i snažan i donosi promjene.

Priča o životu,čežnji,ljubavi,sreći;o prirodi dupina i ljudi ,njihovim sličnostima I razlikama.

Uistinu je sasvim lako prepoznati se u toj priči;prepoznati neke vlastite dvojbe,razmišljanja,poimanja,sve ono što stoji u Tajninu životu,ono što je u ljudskoj prirodi,a to je i potraga za ljubavi,o kojoj Oblak kaže:

“ljubav nikad ne donosi patnju”objašnjavao je Oblak strpljivo.”Naši postupci s ljubavi su ti koji je stvaraju..”

“Ah” nasmijala se Tajna,”da te sad čuju svi oni koji smatraju das u sve velike ljubavi tužne..”

Oblak se nije dao zbuniti.”Možda su ti ljudi u svojim velikim ljubavima  jednostavno griješili –možda su nešto pogrešno činili.

Zašto pretpostavljaš da je kriva ljubav ,a ne oni?Možda su svi oni osim ljubavi osjećali i nešto drugo.

“Strah i negativni osjećaji donose patnju,a ljubav nikada”.

“I ti doista misliš da je to toliko jednostavno?”upitala je Tajna.

“Da,ja to doista mislim”odlučno je potvrdio Oblak.

“Ljubav je potrebno slijediti,dopustiti joj da upravlja tvojim životom, ma gdje god te to odvelo.Ne sumnjati u nju.

Čak i onda kad izgleda da nas vodi nemogućim putem.

I to je sve.Upravo je tako jednostavno.”

No nama se tako često čini da je potpuno suprotno.Često oklijevamo I sumnjamo baš kao što je i tajna oklijevala,sumnjala….
 

“Zanimljivo je kako se život ponekad odupire našim očekivanjima. Čini nam se da će se sve stvari posložiti kako treba, samo ako učinimo ovo ili ono.

Uvjereni smo da je tako i žrtvujemo mnogo toga tom uvjerenju. A onda, kad prođe nekoliko godina, i mi se osvrnemo unatrag, vidimo da život uopće nije mario za to što smo mi radili. On ide svojim tijekom, takav kakav jeste.
Mi smo ti koji se koprcaju, uhvaćeni u zamci svojih vlastitih zamisli. Nama se čini da moramo učiniti jednu ili drugu stvar, lomeći sami sebe teretom obaveza. Takav je život, kažemo. Tako mora biti.

Ali, život ne kaže ništa! Ni da mora, ni da ne mora.
On teče, s nama ili bez nas, noseći sa sobom i sreću i tugu, plaveći njima svoje obale, prividno bez pravila i razloga.
Tko bi zapravo mogao znati zašto se na jednom mjestu ili vremenu nakupi mnogo više jednog, a mnogo manje drugog?
 U uzaludnoj potrebi shvaćanja onog što izmiče svakom shvaćanju, pokušavamo slijediti zakone koje smo nametnuli sami sebi. A životu je svejedno. On će nam vratiti upravo ono što smo sami u njega posijali.

Teško je opisati osjećaj koji se u nama javlja kad konačno shvatimo da smo sami držali svoje vlastite ruke, sprečavajući pokušaje posezanja u daljinu.
 A što smo sve mogli učiniti! Na kojim sve mjestima biti i kakva sva iskustva proživjeti!
Ali… nismo. Nismo, ne zbog toga što nas je netko u tome spriječavao, ili što smo imali “obaveze”. Nismo, jer to nismo zapravo željeli. Ili, još točnije, nismo željeli dovoljno jako da bismo pobijedili strah.

Suočavanje s tom istinom uvijek je bolno. A još je bolnije ako su ulozi bili visoki, a razlike između života kakav imamo i onog kojeg smo mogli imati toliko velike da ih se ne može ni zamisliti.
 Poneki sretnik iz toga nešto i nauči, pa nadahnut podukom hitro mijenja sve što je morao promijeniti mnogo ranije.
Međutim, propušteni trenuci nikada se ne mogu vratiti, baš kao što se ne vraća ni propušteni život. Ostaje samo jedna mogućnost: stvaranje novog života, tek pomalo nalik onome kojeg smo mogli imati, samo da smo…

Ali, čak i to su naše tlapnje.
Sada i ovdje, to je jedino što je životu važno, jedino što vrijedi i na što se računa. Najveća poduka ne dobiva se nakon mnogih propuštenih prigoda, već nakon one jedne koju smo iskoristili.”